2020

Stari most

Provlače se godine. Idu jedna za drugom. Nose u sebi miris prošlosti. Neke davne. Čudno je to, kada čovjek gleda unazad, u to prohujalo vrijeme, kako prošlost izgleda u očima koje gledaju, tako blisko. A onda opet kada se čovjek zagleda u budućnost ne vidi dalje od svog nosa iako je ta budućnost svakog trena bliža ovom našem postojanju, trenutku u kojem živimo. Oduvijek sam razmišljao zašto je to tako ali odgovora nisam našao. I dan danas stojim na toj međi između prošlosti i budućnosti. Čekajući odgovor koji je tu, sakriven od naših pogleda.

  Stari most u Mostaru. Nadvio se nad Neretvom, mirno i spokojno stoji između kula na dvije strane rijeke. Na tabli pored mosta stoji napisano „Snaga svoda“

 Sve što je trebalo reći za taj most je rečeno u te dvije riječi. Onaj koji je gradio taj most je to dobro znao, da nije , nikada se taj most ne bi vinuo visoko iznad hercegovačkog dijamanta, te prelijepe i zanosne rijeke, Neretve. A onaj koji ga je rušio i srušio je malo šta znao. No nije mi namjera da upadam u polemiku sa samim sobom. Nešto drugo me je povuklo da se nađem na Starom mostu. Okrenut na gornju , uzvodnu stranu rijeke, prema sjeveru. Gledam , kako se Neretva prikrada , podrivajući vjekovima stjenovitu obalu, stvarajući jedan specifičan stjenoviti konglomerat, po kojem je rijeka Neretva prepoznatljiva.

Pogled mi doseže daleko , ali slabo šta vidim. Zamišljen , gledam vodu koja dolazi. Okrećem se prema jugu. Promatram dole zelenu rijeku koja odlazi u pravcu mora. Hodam s jedne strane mosta na drugu. Brojim korake. Nije li naš život nešto kao taj Stari most. Ili ona granica sadašnjosti po kojoj hodamo. Gledajući u našu prošlost , okrenuti dole prema jugu kuda rijeka odlazi. Noseći sve ono što ovaj trenutak nosi i prelazi u prošlost. Ili gledajući prema sjeveru, našoj budućnosti koja dolazi. Tanka je ta granica u vremenu, taj sadašnji trenutak.  Prolazan, ali uvijek tu gdje smo. Teško je od njega pobjeći, zapravo nemoguće. Prati nas. Čuva nas da ne odemo dole niz Neretvu , u prošlost, a ne da nam da krenemo isuviše brzo prema mjestu sa kojeg rijeka izvire. Taj naš život je zapravo Stari most , koji gradimo , sa samo par riječi. I snagom Kreatora koja nas prati. Treba paziti da taj život ne ode predaleko ni gore ni dole, nego da bude tu gdje nas sudbina vodi. Svi mi nosimo u sebi Stari most. I žalosno je kada bilo čiji Stari most , ode naprasno. Iz nečijeg hira ili mržnje. Rušeći bilo čiji Stari most, mi ubijamo sebe, i ne znajući šta činimo, ni drugima a ni sebi.

Samo Stvoritelj zna tajnu sadašnjeg trenutka, našeg života i Starog mosta. Nekima daje ljubav da se toj tajni približe ,snagu da stoje i ostanu na mostu i kad Neretva dole ispod  zahuči i podivlja , kad lomi i nosi sve ispred sebe ali i kad je tiha i mirna i kad je melem za oči. Ali isto tako daje ljubav i onima drugim kojima je srce otvrdnulo, okamenjeno otkrivajući im istu tajnu života gledanu iz sasvim druge perspektive. Onda nije ni čudo da iz te perspektive neki zaborave na tajnu utkanu u smisao života , radosti postojanja i ljubavi koja nas je sve stvorila.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back To Top