2020

Maske

Ovo vrijeme u kojem živimo ma koliko izgledalo sumanuto daje jednu prelijepu sliku koja ako je ispunjena istinom stvara prelijepe spektre boja za razliku od slike koja ispunjena lažima pretvara ne samo sliku već svu okolinu u sivkastu izmaglicu, nestvarnu , nestalnu i prolaznu. Onda nije ni čudo što se većina ljudi kloni sumaglice , njenog sivila i traži put ka istini. To je ono što daje radost duši ljudskoj, ta želja da se ostane istrajan na putu koji laž zaobilazi a okreće se istini. U stvarnosti taj put više izgleda kao slalom vožnja obzirom na broj laži sa kojima se svakodnevno suočavamo. Iako jedna laž koja eto mnogima smeta, ide im na nerve, preispituju je na hiljadu mogućih načina , za mene, ipak i ne izgleda kao laž.

Radi se o maskama, naravno. Preskočit ću sve one poznate za i protiv razloge da li maske da se nose ili ne. Ja je, u povjerenju, ne nosim ali to ne znači da mi se na momente ne sviđa ta ideja o stavljanju maski na lice.  Recimo , sjednem u auto, pogledam se u retrovizor , izgledam kako već izgledam, neobrijan, onako ni tužan ni veseo. Ni gore ni dole. Niti plačem nit se smijem. A onda stavim tu masku preko lica, pogledam se, samo mi se oči i čelo vide. Izgledam , pa onako od oka, tridesetak godina mlađi, ljepši kudikamo, jer sve one neusklađene crte na mom licu nestaju. Pomislim, da sam znao da mi ovako maska dobro stoji počeo bih je još u mladosti nositi. Nastranu to da izgledam glupo, veoma glupo ali kad stavite ljepotu i glup izraz lica, koji možda samo ja zapravo mogu da spoznam , na vagu , onda ljepota u svakom slučaju preteže, bar za deset deka. A možda i više.

I sva je sreća da su nam ponuđene maske. Pitam se , šta bi bilo da su nam ponudili kao sredstvo zaštite , limene kante. One pocinkovane , sive , neprobojne. Sa otvorima za oči . uši i za usta prema potrebi. Meni bi vjerovatno zapala ona kanta bez otvora za usta kako bi me osujetili da pričam. A uzdajući se u našu sposobnost da budemo poslušni kao što već jesmo ova opcija sa maskama mi uveliko izgleda bolje. Zato se i s razlogom pitam odakle tolika kritika za upotrebu maski.

 Identitet ljudski a i integritet je već uveliko bio nagrižen i bez maski. Ljudi i prije ove kako je neki nazivaju „Plandemije“ nisu bili baš načisto sa svojim identitetom. Izgledali smo kao rasađeno cvijeće i bilje iz rasadnika. Niko nije znao gdje mu je korijen. Gdje pripada i ko je on zapravo. Kao da smo svi u saksiji odrasli. Ali sa ovim maskama što život znače, koga briga i to što su nam se korijeni zagubili u presađivanju. Bitno je da smo svi ljepši, mlađi i poslušniji…

 Kakva parodija. Da nije toliko užasna bila bi smiješna. Zapitam se ponekad kako li nas sve ove životinje koje borave u našem okruženju promatraju. Da li gube poštovanje prema ljudskoj vrsti. I da li će vremenom, ako ovakvo stanje potraje ili ne dao Bog ako nas natjeraju da nosimo kante na glavi , životinjski svijet nekako spontano odlučiti da smo mi, ljudska vrsta na daleko nižem evolucionom nivou i da kao takvi ne možemo da imamo primat na Zemlji, jer zapravo sav životinjski svijet je bliži svojoj prirodi od nas koji se sakrivamo iza maski tražeći hiljadu i jedan razlog da opravdamo neke čini koje nemaju veze sa zdravom pameću i koje nas uskraćuju onog epiteta „sapiens“ jer niti smo umni a ni razumni sa maskama na licu. Možda jedino od svega da bivamo smiješni, tragično smiješni za sve one koji će kako vrijeme odmiče da spoznaju suštinu ludosti u koju smo upali dobrovoljno.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back To Top