2019

Oči

Gledam njene oči, nasmijane. Boje očiju se preljevaju iz neke svijetlo sive u smeđu, zavisno od količine svjetla. Na suncu su njene oči više sive, dok se u mraku ta siva zadržava samo po obodu a tamno smeđa dominira. Volim da gledam te oči iz blizine, pratim svaki njihov treptaj. Pratim promjenu raspoloženja. Kada su začuđene dobivaju neku posebnu draž, kao dragulj postaju. I tada su negdje na pola, pola sive a pola smeđe. Kada su začuđene onda su nekako jedan korak od toga da postanu nasmijane. Volim nasmijane oči, oči koje se raduju, koje ne kriju svoje raspoloženje negdje dole u dubini, nego su nekako otvorene, pristupačne , uvijek spremne da upute blagi pogled koji osvaja, lomi srce i ubrzava puls. Nema nikakvih skrivenih namjera u takvim očima, u njihovom pogledu. To preljevanje iz sive u smeđu daje neku toplinu koja grije ono na čemu pogled tih očiju zastane. I led se topi pod tim pogledom. A gdje neće ljudsko srce. Ona se obično smije, kada posmatram njene oči tako iz blizine. Izgledam kao neki naučnik koji pod mikroskopom posmatra , analizira, daje komentare, ne bi li proniknuo u tajnu koja se krije ispod. A tajne zapravo i nema. Te oči su tako tople i mile dok ih posmatram da je sve tako transparentno , vidljivo. Osjete se kao sto osjećamo otkucaje srca svoga koje ubrzava ritam pod uticajem tog pogleda. To promatranje sivkasto smeđih očiju, čini radost u duši, duša postaje laka, zanosna, zaljubljena. Raduje se toj ljepoti koja se nazire ispod opuštenih kapaka i lijepo izvajanih obrva. Kako malo duši treba pa da poleti, da se odlijepi od tla i da nestaje od neke bezrazložne sreće koje pogled tih očiju budi.

A onda moj pogled zaluta , negdje na sasvim drugu stranu, u neku prazninu, nešto mračno i oporo pa se duša zbuni, zastane. Pokušava da nađe izlaz iz tog skretanja , lutanja. Teško je nakon tih očiju pogledati tamo gdje duša ne može da nađe smisao, ljepotu. Gdje duša ne zna, ni šta bi ni gdje bi. Već stoji čekajući, pitajući se a šta je ovo tako prazno , tužno . Šta ova praznina i tuga tu radi, kada je samo korak ili dva nazad, onaj prelijepi pogled, koji nadu budi, koji se raduje što je nada pobuđena, koji reaguje na svaki dašak vjetra kada se pojavi, koji je tako živ da budi život u svemu čega se dotakne.

Postoje pogledi i pogledi. Neki nam nadu bude, stvaraju u nama pjesmu, tjeraju nas na ples. Vode nas kroz život nasmijane, pune energije, svjesne radosti postojanja.. A postoje i ovi drugi pogledi, za koje baš i nisam neki ekspert. Znam da postoje, klonim ih se i ta mi je interakcija, ako uopšte postoji, sasvim dovoljna. Da ne kazem suvišna.

Smisao budjenja naše duše je u pronalasku pogleda koji nam daju olakšanje, bude radost i osjećaj za ljepotu . Možda i ne treba da posmatrate iz blizine oči koje imaju taj poseban pogled. Ne treba da budete ni naučnici da biste oči izanalizirali ali trebalo bi da osjetite taj zanos koje one u vama bude, otvaraju sasvim novu dimenziju vašeg postojanja. Pa čak i neke stvari koje ste do juče smatrali nemogucim taj pogled očiju, čini realnim , opipljivim i mogućim. Ponekad za neka pitanja, tražim odgovore u zvijezdama. Ponekad tražim u knjigama , ponekad ni sam ne znam gdje da ih tražim ali nekad, kao danas, odgovor , veoma jednostavan , pronalazim u jednim očima i tihom, nijemom pogledu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back To Top