Najnoviji post

Evolucija

Zbunjen sam , pa moglo bi se reći , cijeli život. Ni visoke škole nisu pomogle da se riješim tog osjećaja neznanja. Još uvijek sam jedan veliki laik u mnogim sferama ljudskog postojanja. Interesantna mi je teorija evolucije. Kako samo neko može da tako bude inteligentan, siguran, pun samopouzdanja pa da osmisli tu teoriju. Mislim se , kada bih barem mogao , nekim vremeplovom , se vratiti dovoljno daleko, pa da vidim baš taj period kada smo od majmuna postali ljudi.  Oprostite, ali ja tako shvatam taj proces evolucije, dakle kao neku granicu kada neko biće pređe iz jednog oblika u drugi. Ne mogu da shvatim da taj proces može da traje hiljadama godina kao što vjerovatno nauka objašnjava. Ako je vjerovat nauci, u toku te prelazne faze, naši davni preci su malo bili majmuni a malo ta nova evoluirana bića, da ne kažem ljudi…

E , sad bi meni umnogome lakše bilo da su svi majmuni postali ljudi. Da ih je nestalo u potpunosti a ostali samo ljudi. Riješio bih se dileme. Bio bih siguran da smo stvarno nastali od majmuna. Ovako, ostaje da vjerujem u tu prirodnu selekciju, na koju se nauka poziva,  kada je jedan određen broj majmuna bio predodređen da postanu nešto drugo a drugi da ostanu ono što jesu. To mene zaokuplja u mislima, kako je ta selekcija napravljena. Da li su se brojevi izvlačili kao na lotu što se izvlače ili su se izvlačile šibice. Ta me dilema muči pa ona zbunjenost raste kao kvasac. Ne da mi mira. Pa gdje god da se okrenem pucaju ti okovi mog neznanja.

Volio bih da mogu da vjerujem. Nauci , ljudima. Poznatim i nepoznatim. Neko kaže, postali smo od majmuna, a ja mu vjerujem. Neko kaže Zemlja je lopta a ja opet vjerujem. Neko kaže ja ti govorim istinu a ja mu slijepo vjerujem. Kako je to vjerovanje divan osjećaj. Predivan. Ne može ništa zamijeniti taj osjećaj vjerovanja.

A ja sam sebi ne vjerujem. Eto ta selekcija, moram opet na nju da se vratim. Nikako mi nije jasna. Pomislim kako sam napokon našao ključ , rješenje zagonetke a onda shvatim da možda tada nije ni bilo brojeva a ni šibica. Mora da je ta selekcija napravljena nekom metodom , specifičnom za to vrijeme, a koju bi mi sada mogli nekako razumjeti , dočarati je u svojoj bujnoj mašti. Možda je i tada bila neka oligarhija, pa je napravila, uslovno rečeno dva reda. Jedan za one koji će da evoluiraju a drugi koji će da tjeraju po starome to jest da i dalje budu majmuni. Eto ta mi se misao javila pa mi se vrti kao ploča na gramofonu, pa ploča preskače na jednom mjestu i igla se ponovo vraća na mjesto gdje je ona ogrebana. Na dva reda…

Moguće je. Dopada mi se ta misao. Stoje dvije grupe majmuna u dva reda. Ni prva a ni druga ne znaju šta ih čeka ali uporno stoje. Dok stoje u dva reda, oni jedni drugima dobacuju:

„ Dođi vamo ne varaj se tamo!“

A ovi drugi im pokazuju srednji prst. Kao da su ovi što stoje u tom redu, na pravom putu, a ovi drugi obični mamlazi , koji pojma nemaju šta ih čeka. Da li je to stajanje u redu trajalo hiljadama godina. Pa su onda praunuci ovih što su pokazivali srednji prst počeli da evoluiraju u svojim metodama pokazivanja ovoga ili onoga, jer šta bi drugo radili stojeći u ta dva reda , nego da izmišljaju nove pakosti. Jer od dosade ljudi, to jest majmuni, obično postaju pakosni. Iscrpljuje to čekanje u redu, još kada se čeka hiljadu godina.

Čudan sam ja tip, svu bih istoriju i sve teorije strpao u dva kofera i prostro ga pred svijet i riješio vječitu dilemu. Ali to nije akademski pristup, ne razmatra sve one teorije vjerovatnoće a i sve ostale od kojih najviše glava boli.

Ali ipak, teorija , dva reda. Zvuči predivno , kao iz bajke. Ni sam Andersen je ne bi mogao tako osmisliti. Šta li sve ne padne na pamet čovjeku u trenucima dosade.

Koliko je teorija nastalo samo zato što neko nije imao pri ruci alat , recimo da , kopa baštu, da ore zemlju, da …

 Jer postoji evolucija, jedna, veoma zakonita, koja se svakodnevno dešava pred našim očima. Gledate biljku koja raste tu pored vas. Svaki dan. Sluša vaš dah, svaki udisaj i izdisaj. Priprema se. Ta nevidljiva duša se tiho i mirno nada, sljedećem koraku, novom životu u kojem će se pojaviti kao neko drugo biće. To je jedina evolucija, moguća i stvarna, evolucija duše.

Zato ja , u trenucima dosade, obično razgovaram sa biljkama, spremam se za taj susret u budućnosti, kada će naše duše da se nađu na nekom novom mjestu, u sasvim drugim okolnostima, sretne što smo jedan stepenik bliže onom mjestu gdje sve duše postaju jedno, svjesne da je stajanje u redu jedna velika besmislica.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back To Top