Najnoviji post

Nebeski svod

Sjedio sam jednog proljetnog jutra u učionici , na času kod učiteljice, gledajući kroz prozor nebesko plavetnilo koje je na magičan način dodirivalo vrhove planine. Veoma često sam u jutarnjim satima,u školi, znao da boraveći na jednom mjestu odlutam na neko, sasvim drugo, obično na vrhove četinara, gore na vrhu Igmana. Zasjeo bih u poluležećem položaju na siluetu vrha, jele ili bora, naslonio glavu na mekani jastuk četinara, prekrstio noge i zabacio ruke iza glave uživajući  u pogledu iznad ali i u pejsažima ispod. Trajala su ta moja izbivanja sa časova dugo, možda cijeli tok školovanja koje sam proveo u prva četiri razreda osnovne škole. Ostao sam zahvalan učiteljici što me je uvijek držala po strani i ostavljala prostor da  maštam o ovom svijetu u kojem živimo, bez ikakvih tendencioznih usmjeravanja ili kritičkog osvrta na moj zaneseni pogled koji je crtao linije po oknu prozora kojima sam se peo do nebeskog svoda. A moja maštarenja nisu nikad prestala samo su se na neki način preobratila onog trenutka kada sam krenuo u peti razred osnovne škole, ostavljajući iza sebe bezbrižnost desetogodišnjeg dječaka i uzrast u kome sam bio zaljubljen u  sliku kontrasta tamno zelene boje crnogorične šume i punoće plavog neba.

Da se u petom razredu na času geografije nije pojavio nekakav globus, pa neke planete i sunčev sistem vjerovatno da moj put ne bi bio ispresijecan lutanjima, tumaranjima, zabludama  i sumnjom i da bi mašta na svoj način dočarala sliku svijeta u kojem obitavamo. Ovako je trebalo mnogo godina da bih se vratio na put sa kojeg sam skrenuo protiv svoje volje , uhvaćen kao i većina ostalih u mrežu laži i obmana. A eto u tim svojim maštarenjima na časovima sam nekako  bio mnogo bliže istini nego što sam bio u zrelom dobu. Osjećao sam povezanost sa okolinom, ma gdje da sam se zatekao. Da li je to bio moj prvi susret sa vrelom rijeke Bosne, kada nas je otac doveo jedno jutro sa majkom, i ostavio u tek prolistalom zelenilu parka sa nekoliko rijetkih posjetiilaca. Ućinilo mi se kao da smo to jutro došli u zemaljski raj. Zapamtio sam taj kutak sa klupom, gdje sam se igrao sa bratom dok je majka sjedila na klupi motreći na nas. I uvijek kada bih se vraćao na Vrelo Bosne tražio sam taj maleni trokut parčeta zemlje između dva toka bistre i hladne vode na izvorima rijeke. Taj trokut je odolio zubu vremena i još uvijek ga, kada prođem stazama oko izvora, krišom osmotrim onim pogledom iz djetinjstva kada je u mom svijetu to bio zemaljski raj. A i mnoga druga mjesta koja sam posjećivao u djetinjstvu su davala oreol sigurnosti, ljepote i mira. Osjećala se Bogom dana blagodet ispod svoda. Onda na neki čudan način svod nestade iz vidokruga  i zamijeni ga beskrajni svemir koji nenajavljen dođe i donese mrak, neku zebnju i strah. Ukaza nam se prva velika laž. Nedugo nakon posijanog sjemena straha i obmanom da smo mi samo mali djelić nečeg puno većeg i da smo na kraju krajeva tu došli pukom slučajnosti , sa upornim prikazivanjem globusa koji se vrti na večernjoj špici dnevnika , pred sam kraj osnovne škole nas naučiše da su nam preci majmuni. Vjerujući u autoritete i u sud starijih ,ne pitajući se zašto nam sve to pomalo čudno zvuči i još uvijek u stanju šoka od ispiranja mozga  kupismo i tu drugu veliku laž. Natjeraše nas da je pojedemo velikom kašikom, da se dobro najedemo tako da nam ne padne ni na kraj pameti da pitamo da li je to baš sve tako kada smo već puni i siti. Sve ostalo što je nakon toga došlo su bile samo nijanse. Da li zelene i žute,ili plave i crvene da bi se na kraju sve stopilo u sivu gdje smo danas. Još da nam ponude onu treću veliku laž o vanzemaljcima i ciklus će biti gotov. A kada se pojavi vjerovatno da će to ukazivati na kraj koji je blizu.

Film, neki novi, će morati da počne. Kako i na koji način, to ostaje da se vidi. U svakom slučaju, film će biti akcioni, ne baš neka romansa niti komedija. Sa uzbudljivim završetkom.  Ko će biti pobjednik na kraju filma, to je već zapisano i to se zna. Oni koji gube, samim činom gubljenja i spoznaju da kroz svod dalje ne mogu, da su majmuni jedna vrsta a ljudi sasvim druga , da vanzemaljci i nisu vanzemaljci jer van zemlje u ovoj našoj dimenziji nema dalje i da je svod granica brižno čuvana. Onaj koji drži svod iznad nas je naš zaštitnik naš Tvorac a i pobjednik. Biti svjestan toga je naša najveća sreća.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Back To Top