Najnoviji post

Trista Pena

     Naša putovanja su uvijek počinjala ranom zorom, još prije svitanja. Otac i majka bi pripremili prtljag za put, a brat i ja, još bunovni od sna, bi poslušno pratili njihov ritam, sjedali na zadnje sjedište auta i s nekom potajnom radosti iščekivali putovanje. Nama dvojici je svaki novi put izgledao kao avantura. A ocu i majci su ti trenuci predstavljali radost koju su prenosili na nas. Otac je veoma dobro poznavao ceste kojima smo hodili. Uvijek bi nam davao časove geografije vozeći kroz slikovite predjele naše domovine. A mi smo to upijali kao što samo djeca mogu da čine. Znali smo gdje prestaje Bosna a gdje počinje Hercegovina, znali smo gdje je srušen most na Neretvi. Svraćali kod kumova, u Mostar, na jutarnju kafu. Radovali se  lijepim mostarskim jutrima, u bašti stare hercegovačke kuće prepunoj jorgovana, muškatli i ruža, slušajući tihi žubor vode, koja je na neki magično nevidljiv način zalijevala cvijeće i zelenilo bašte. A onda bi, ogrijani toplim julskim suncem Mostara, nastavljali dalje prema jugu, dolinom Neretve, čija se voda sa svojim obalama prelijevala u raznim nijansama zelene boje podsjećajući na poludragi kamen – malahit. I tako sve do plavog Jadrana.

Tih prvih godina, kada su naša zajednička putovanja započinjala, u kolima nismo imali radio. Obično bi u neko doba, negdje na jadranskoj magistrali, otac samo onako usput, u priči, rekao, Hajmo pjesmu… I onda bi brat i ja , već uveliko budni, počeli da iz sveg glasa pjevamo pjesme, znane i neznane. Jurili smo, kao neka glasna muzička kutija, obalom Jadrana. Svaki zaliv, uvala ili draga su upamtile bar jednu od naših pjesama koje su se smjenjivale sa smijehom i  dječijim kikotom.  Kako smo odrastali tako su se pojavili, radio a kasnije i kasetofon. Našu pjesmu, dreku i vrisku su zamijenile suptilnije note i profinjeniji glasovi koji su dolazili sa zvučnika u kolima. Polako ali sigurno smo sazrijevali kroz sve te  zajedničke kilometre na cestama. Uvijek spremni na neka od iznenađenja koje bi nam otac znao prirediti na putu.

Moja majka je ocu bila suvozač iako nije imala vozačku dozvolu, pripaljivala mu je cigarete iako je bila okorjeli nepušač, kočila i nogama i rukama kada bi otac dao malo jači gas a mi , otpozadi,  navijali za još bržom vožnjom. Od oca smo stekli privrženost prema vožnji i automobilima. Spoznali kako se izvlači maksimum od motora dajući ubrzanje kolima kada se s među gasom  prebaci mjenjač iz četvrte u treću brzinu. Ali isto tako smo naučili  i da je zlatno pravilo svakog dobrog vozača, znati kada gas treba oduzeti. Tada smo mislili da samo mi učimo od naših roditelja ne znajući da su sa nama i oni prelazili jedan novi, neistraženi, put. Da su i oni učili od nas, odrastali sa nama.

Trajala su ta naša zajednička putovanja tridesetak godina. Bilo je mnogo pjesme u nama, oko nas. A onda su naša putovanja sa Balkana prešla u Siriju. Postali smo zreli ne zbog godina koliko zbog okolnosti u kojima smo se našli. Boravili smo u tuđoj zemlji jer u našu nismo mogli nazad. Putovali smo ovaj put praćeni nekom neizvjesnošću od Latakije do Damaska pa onda gore na sjever prema Alepu. Na tim našim putovanjima nije bilo više naše pjesme, vriske i cike. Zamišljeni, svako sa pogledom uprtim kroz prozor, promatrajući bogata polja prekrivena stablima mandarina i limuna, pustinjske predjele na visoravni oko Alepa ili čudesne vodenice još čudesnijeg grada Hame , sanjali smo budni o mjestima koja smo nekada posjećivali a nad koja se nadvio mračni oblak koji nije u sebi nosio kišu ili snijeg već ogromna stradanja , patnju i bol. Htjeli ne htjeli bili smo povezani sa mjestom odakle smo krenuli na naš zajednički put i u život. Kao kroz maglu sjećanja, dok smo budni sanjali putujući sirijskim cestama, slušali smo veoma često ,sa kasete,  u pozadini –  jednu tužnu pjesmu – Trista Pena   (Gypsy Kings).

Ona je najbolje oslikavala stanje našeg duha i vremena u kojem smo se našli, inituitivno znajući da su naši zajednički kilometri radosti i zajedništva pred raskrsnicom.

I sada nakon tridesetak godina, kada čujem prve taktove Trista Pene ja se nekako po navici prebacim u zadnje sjedište auta, glave oslonjene na prozor,  putujući u mislima cestama kojima sam nekada prošao i promatrajući šarolike pejsaže Sirije, zemlje nad kojom se isti onaj mračni oblak pojavio a koji nikada nikome dobra nije donio.

6 thoughts on “Trista Pena

Odgovori na Vladimir Rimac Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back To Top