Najnoviji post

Kesten

    Jesenje lišće prekrilo trotoare , parkove i ulice. I sumrak se približava ranije. U mladosti blizina jeseni stvara mali osjećaj nelagode, neke zebnje koja se javlja pred nastupajuću zimu. Neke svjesnosti o tome kako je duga godina , kako vrijeme sporo prolazi i kako je naredno ljeto daleko , da se samo u mislima može dokučiti. A sada su godine kraće pa ona zebnja iz djetinjstva već odavno nije prisutna. Zamijenila ju je neka pritajena radost svakim novim jutrom. Nekim novim vidicima koji ma kako često se ponavljali na jedan drugačiji način dodaju novu boju, nijansu, u akvarel našeg postojanja. Jedna od tih novih boja je blijedo žuta sa nijansama plave koja ukrašava vrhove glave i krila dvije sjenice, koje dolijeću na grane ogoljelog drveća u parku ispod prozora. Pojave se tako nenadano, zastanu na tren – dva, pa nastave dalje u svom vratolomnom letu kroz guste grane. Zadivljujuće je kako uspijevaju da, sa lakoćom i relativno velikom brzinom, se provuku kroz mnoštvo golih grana a da ih  pri tome ni jedna ne okrzne. Promatrajući ih, svakodnevno kroz okno prozora, u ove jesenje dane, vrati mi se slika iz djetinjstva i sjećanja na stil igre jednog fudbalera koji je imao sličnosti sa letom ove dvije ptice.

  Bila je jesen šezdeset devete. U Sarajevu, u Skenderiji, je tog novembra bila premijera filma „Bitka na Neretvi“ A na stadionu Koševo, te sezone, Željo je igrao utakmice kao domaćin. U predvečerje , prije nego što bi utakmica počela, stigli bi na stadion, roditelji, brat i ja. Zauzeli bi mjesto na sjeverozapadnoj tribini, dijagonalno suprotno od semafora. Pored nas , u većem društvu, su bili i prijatelji roditelja. Utakmice su igrane pod reflektorima. U svijetu petogodišnjaka postoji jedna mala barijera prema vanjskom svijetu koja na neki način štiti dijete. A to je nesvjesnost djeteta za svijet oko sebe. Ono primjećuje ono što je u neposrednoj okolini i ono na šta ga roditelji upute. Van toga , svijet je samo slika koja se mijenja svakog časa a koja ne utiče na dječju percepciju. Kada bi utakmica počela , ja bih fokusirano pratio jednu plavu tačku na terenu, koja je brzo i vješto pravila slalom između protivničkih igrača. Iz moje dječje perspektive, ta plava tačka je bila  nezaustavljiva i stvarala je osjećaj ushićenosti u meni. Kada bi taj plavokosi, visoki fudbaler uzeo loptu, svi oko mene su uzvikivali , Hajde Švabo , okreni ih. Zavrti ga kao petobanku. Nisam ih ponajbolje razumio ali sam ih osluškivao vjerujući da imaju znanje o igri koju smo gledali.  Ponekad mi se čini, da nikada kasnije u životu, nisam vidio takve bravure i driblinge. U mom svijetu se stvarala slika ljepote koju je naš Štraus  uz Piketa, Bajića , Bukala… stvarao i izvodio dole na terenu. A onda bi se na poluvremenu , na atletskoj stazi , na improvizovanom ringu, postavljenom iznad pijeska predviđenim za doskok atletičara u skoku u dalj, odvijao revijalni boks-meč. Mene bi nakon simfonije Željinog tima u prvom poluvremenu , obuzela dosada i san bi me prevario. Udobno smješten između roditelja bih prespavao cijelo drugo poluvrijeme. Probudili bi me na kraju utakmice, pomalo tužnog, što utakmicu nisam dogledao do kraja. Krenuli bi prema izlazu iz stadiona, spustili se do parkinga na istočnoj strani a onda popeli na uzvišicu od koje je dole u grad vodila ulica Koševo. Desetak metara , dole niz ulicu, je započinjala aleja kestena.  Ljudi su tiho i mirno u koloni silazili prema gradu. Aleja je izgledala magično, kao iz nekih starih filmova , prekrivena opalim lišćem, u mraku , sa rijetkim uličnim svjetiljkama. Na kraju aleje, iznad groblja Lav a ispod Tehničkog fakulteta su bile postavljene dvije-tri cilindrične peći , crne boje, sa rešetkom odozgo ispod koje je tinjala vatra , na kojima su ulični prodavci pekli kestenje. Sa strane na improvizovanom štandu su stajali novinski papiri korišteni za pravljenje fišeka i lampa koja je diskretno bacala svjetlost okolo. U  novinske fišeke  vješti prodavci su limenom kašikom sipali vruće kestene. Mirišljavi dim pečenog kestena bi prekrio cijeli pojas ulice tako da su bili rijetki oni koji ne bi zastali da kupe kestene.

Taj kutak grada je od tada zauvijek zauzeo mjesto u mom srcu. Da li zbog idilične slike aleje prekrivene mokrim lišćem, sa lelujavim svjetlom lampi, ili zbog mirisa kestena i crnih prstiju koje bi mi majka sa prijekorom brisala maramicom kada bi pojeo i zadnji kesten iz fišeka. Ili je energija tog ćoška bila nešto što će me mnogo godina kasnije privući i navesti da jedan lijepi dio mladosti provedem , gore na uzvišici , studirajući građevinski fakultet ili provodeći vrijeme u bašti  Caspera, ispijajući kafe, dole, tik ispod mjesta gdje su nekada davno stajali prodavci kestena. Ivica Osim je te sezone odigrao svoje zadnje utakmice u dresu Želje a ja sam počinjao da osjećam ljepotu ovog svijeta, ljudi , grada i ukusa kestena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back To Top