Najnoviji post

Bijelo dugme

Majski dan okupan suncem. Sa platoa ispred arhitektonsko-građevinskog fakulteta pruža se pogled dole prema trolejbuskoj stanici  i tamo preko, prema naselju Ciglane i brdu iznad Koševa. Drveće sa obje strane parkinga, ispod fakulteta, već uveliko prolistalo. Pravi duboku hladovinu milu za oči. Dole niz stepenice , u desno, kroz travnjak, vodi mali puteljak prema institutu za geologiju i konstrukcije. Ispred , na popločanim kamenim stepenicama ulaza na fakultet prepuno studenata. Neki izlaze sa završenih predavanja dok drugi  tek dolaze na popodnevne časove. Živo je , puno glasova, dovikivanja, smijeha. Poneko sjedi na stepenicama,  pojedini  su zapalili cigarete. Prave se dogovori kuda na podnevnu kafu. Razmjenjuju se pogledi. Osmijesi lebde na mladim licima, kolegama, kako ih profesori oslovljavaju na predavanjima.  Teško je proći kroz tu  veliku grupu studenata. Tu i tamo čuje se glas ponekog profesora ili asistenta: „Molim Vas , ako mogu proći.“   Kroz žamor i smijeh se pravi prostor za nesmetan prolaz onima kojima je neophodan ulaz na fakultet. Nas nekoliko, sa prve godine,  se dogovaramo, hoćemo li u „Apple“ na kafu ili gore u „Sos“. Krećemo još neodlučni kuda idemo. Susrećemo poznata lica, vraćaju se sa pauze.

„ Pun vam je Apple ako ćete na kafu. Svratite u Soliter, bašta je otvorena. Prelijepo , na suncu.“ dobacuju , znajući po našim licima kuda smo namjerili.

  Silazimo betonskom stazom niz ulicu Hasana Brkića. Ogledamo se među sobom i bez riječi odustajemo od bašte Solitera. Nastavljamo dalje pored samoposluge a onda skrećemo ulijevo, kraj vinskog podruma,  penjemo se uz stepenice i presijecamo ulicu Moše Pijade koja vodi prema bolnici.  Malo se spuštamo niz ulicu pa onda ulijevo, ispod stomatologije , ulicom Meše Selimovića uzbrdo, pa kroz dvorišta i skrivene prolaze izlazimo na ulicu Matije Gubca. Gore pred Mliječnim restoranom puno studenata. Malo više, ispred Sosa još veća gužva. Nalazimo mjesto na trotoaru, malo niže od ulaza u Sos. Konobari svakako služe ispred, čak i tamo preko ulice na trotoaru ispod zida koji ograđuje kuću iza.  Tipično sarajevsko proljetno prijepodne. Prepuno bezbrižnog mladog svijeta kojem je najveća briga , gdje večeras izaći i s kim. Traže se poznata lica, upućuju nijemi pozdravi. Ogledamo se okolo. Neke poznate face sa medicine i arhitekture oko nas. Poneke simpatije. Osmijesi, skriveni pogledi. S vremena na vrijeme pojavi se poneki auto, prođe ispred, usporavajući, jer prostor ispred kafića izgleda kao mala pješačka zona. Iznutra dopiru zvuci pjesme ”Padaju zvijezde”, sa zadnjeg albuma Bijelog dugmeta. Atmosfera je opuštena. Nikome se nigdje ne žuri. Kao da cio svijet postoji da bi se u tom okruženju pila podnevna kafa. Čak ni razgovori koji se vode nisu toliko bitni koliko je dragocjeno to iskustvo prisutnosti, osjećaj radosti i lakoće postojanja  koji se javlja pogledom unaokolo, znajući potajno da za sve ostalo na ovom svijetu ima vremena i da ovi trenuci besposličarenja izgledaju ponekad kao dar odozgo.

  To isto popodne, nakon prijepodnevnog besposličarenja, zazvoni telefon u mojoj sobi. Podižem slušalicu. Na drugoj strani je moj školski drug, Srđan:

„ Jarane, gdje si?“ govori kao da se nismo sto godina vidjeli. Njemu je oduvijek, svaki sagovornik, bilo koje dobi i bilo kojeg porijekla, u dijalogu koji vodi , jaran.

„ Evo , odmaram , ništa posebno. Šta ima ?“ odgovaram.

„Jesi čuo za novost?“ nastavlja on istim , dubokim tonom.

„Koju?“

„Dugme svira večeras u Slozi“, napokon izlaže svoju misao zbog koje me nazvao.

„Zezaš?“

„Ma jok, ozbiljno. Čuo sam od neke raje na fakultetu a evo i na omladinskom radiju javiše maloprije.“

„Pa hoćemo li na koncert?“ govorim a on rezignirano dodaje:

„Bih ja ali izgleda da nema karata, sve se rasprodale. Da ne znaš da nema ko koju kartu viška?“

Meni kroz glavu prolijeću sve poznate face koje bi mogle da se nađu i da pomognu.

„Znaš šta , daj mi pola sata da okrenem par brojeva pa da vidim šta se može uraditi.“ odgovaram.

„Važi, javi ako bude šta. Volio bih da ih gledam večeras, nisam ih gledao u Skenderiji na prvom koncertu pa da ne propustim ovu priliku, koncert sa Tifom.“

 Počeše da zvone telefoni u kasno majsko popodne. Mnogi i ne znaju da je koncert večeras. Izgleda kao da je sve organizovano diskretno i bez velike pompe i reklame. Napokon od jedne svoje prijateljice saznajem da je koncert stvarno zakazan i da karata nema iako je probala da ih nabavi na hiljadu i jedan način. Ni ona se ne predaje lako. Dogovaramo da se nađemo ispred Koga pa da vidimo na licu mjesta šta se može uraditi. Javljam Srđanu kako stoje stvari i prenosim mu plan. On je pesimista ali pristaje. Ionako nema šta da izgubi.

  Pijuckamo espreso ispred Koga. Još je dan, grad utihnuo. Ulice poluprazne nakon dnevne vreve. Kao da se sprema za večernji talas mladosti koji će da obgrli ulice grada. Nas troje nervozno pušimo bacajući pogled prema ulici Boriše Kovačevića, gdje je par stotinjak metara niz ulicu ulaz u Slogu. Još je sat vremena do koncerta. Ispijamo kafu i laganim koracima krećemo niz ulicu do Sloge. Ispred, na ulazu, nije prevelika gužva. Blagajna zatvorena. Izgleda kao da je većina posjetilaca već unutra, u sali. Srećem preko puta , na drugoj strani ulice kolegu sa fakulteta. Tu je u grupi sa bratom i djevojkama. Nabavili su karte na vrijeme. Saznaje kroz razgovor da smo bez karata. Volio bi da pomogne ali ne zna kako.   Ja pogledavam uokolo. Ostalo je pedesetak ljudi pred ulazom. Ni oni nemaju karte za koncert. Vrijeme polako prolazi. Svaka minuta je duga, skoro pa vječna. Srđan je već spreman da odustane. Ne vjeruje da možemo bilo šta da učinimo. Ja se još uvijek nadam u neko čudo. Moj drug sa fakulteta sa svojim društvom se pozdravlja i ulazi u dvoranu.

Ja u nedostatku bilo kakve ideje potežem za cigaretom. Nudim njih dvoje. Palimo još jednu kao da nam ta cigareta produžava nadu da još možemo da uđemo. Od one velike grupe ispred neki počeše da odustaju. Glasno iskazuju svoju frustraciju. Mi smo uporni. Ćutimo i čekamo svoju šansu.

 Tamo od Dalmatinske ulice, pojavi se grupa od petoro ljudi. Među njima Raka Marić, menadžer grupe. Moja prijateljica, vidjevši ga, samo dobaci:

„ Raka, pa stvarno nije fazon , da nema više karata.“

On se okrenu i kad je vidje samo doda sa osmijehom:

„Hej mala, gdje si? Nema , mali broj se štampao. Vidjet ćemo šta se može uraditi. Sačekajte. “ i uputi se sa grupom svojih prijatelja prema ulazu. Malo zastade , pogleda okolo, raspituje se nešto. Ne čujemo šta govori. A onda se glasno obrati redaru koji je stajao na vratima i reče:

„ Zatvaraj vrata, ko je mislio da dođe došao je.“

Redar potegnu za vratima a Raka se okrenu prema nama i doda:

„ I da, pusti još ove novinare tamo.“ i pokaza rukom na nas.

Redar nas, sa izrazom čuđenja na licu, propusti, mi se onako usput zahvalismo sa širokim osmijehom preko lica a Raka šeretski dobaci:

„Moramo da brinemo šta će štampa da piše o nama.“

Nas smijeh obuze penjući se uz stepenice prema dvorani svjesni kako u trenutku postadosmo novinari i da su čuda uvijek moguća.

Gore su svjetla već  pogašena i atmosfera je  pred kulminacijom. Čuju se  taktovi uvoda prve pjesme Drugovi i drugarice, i prepoznatljiv glas Tife :

 „ U početku bi nebo i zemlja i tama nad bezdanom.

   Neka bude svjetlo!

   I bi svjetlo!“

5 thoughts on “Bijelo dugme

  1. Koja priča, hvala Japa na vracanje u davna lijepa studentska vremena. Prekrasna priča, čitala sam je sa osmjehom i sa malom sjetom.

  2. Kao i do sada,vracas nas u predivna vremena i ozivljavas predjele i dogadjaje tako vjerno,da se kao carobnim stapicem nadjemo tamo.

Odgovori na DAGOBERT -GAGI Poništi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back To Top