Da vi ne mislite da u svom ovom, mom pisanju postoji nešto što ja provlačim negdje u pozadini ili još gore između redova , ma molim Vas, zar treba da Vas uvjeravam kako ne postoji ništa između, kako je sve ustvari na vidjelu ili će biti , trebate biti samo strpljivi . Strpljenje, to je umijeće. Strpljenje se uči i dolazi s godinama; što je čovjek nestrpljiviji time više pokazuje kako nema nekog ljudskog, životnog iskustva i kako sve što je stekao ili naučio je plod puke slučajnosti ili nečije namjere a ne neke temeljitosti ili želje da se nešto nauči ili savlada. Recimo, neki kriminalac, lopov , nasilnik, on je spreman da žrtvuje sve i svašta pa na kraju možda i svoj život, tuđi još lakše, da bi se domogao onog čega nema, recimo novca ili vlasti. Vi me sad prekidate i govorite zašto sam pomenuo prvo kriminalce, zašto nisam pomenuo djecu , jer djeca su mlada i neiskusna , i samim tim obično, sama po sebi, nestrpljiva. Slažem se u potpunosti. Djeca mogu da budu nestrpljiva ali čini mi se da bi me to odvelo na sasvim drugu stranu o kojoj zapravo nisam ni želio da pišem. Zato sam odmah prešao na kriminalce jer oni su manje-više danas glavna svjetska tema, počev od malih sitnih lopovčića preko raznih dilera pa do bjelosvjetskih kraljeva podzemlja. Znate i sami, ljude je oduvijek interesovalo ko stoji iza ovog ili onog zločina ili lopovluka , ko je uradio ovo ili ono , ko je imao “hrabrosti” da pobije hiljade ljudi, žena i djece, i da sebe naziva čovjekom, a ponekad i umjetnikom ili filantropom.
Tako “hrabar” ne bih mogao da budem. Ja bih se unaprijed odrekao i umjetnosti i toga da budem čovjek ako bi se tim činom sačuvao bar jedan ljudski život . Mogao bi izabrati , recimo,da budem žaba koja malo skakuće a malo krekeće. Ali u ovom vijeku izgleda da postoji veoma mnogo umjetnika, filantropa i kojekakvih dušebrižnika ljudskog roda , sve nekakve veličine , sretneš ih na ulici , a oni samo što ne urliču kako su oni eto, ti i ti . Ovaj svijet u kojem živimo inače ima tu neku patnju , ne u pravom smislu patnju , vezano za veličinu. Znam neke ljude sa raznih meridijana koji su cijeli život proveli pateći od neke veličine. Oni su mogli biti ovo ili ono , oni su mogli što su htjeli ali eto nisu jer iz nekog svog inata to nešto nisu željeli. Oni su do svojih zrelih godina mrzili sebe i svoje najbliže da bi u zrelim godinama kad više nisu bili tako mladi da bi još mogli voljeti i biti voljeni zamrzili sve oko sebe. Zato kad vidim da neko mrzi sebe ja se sklonim, kažem izvoli prođi, ti imaš prednost , ti si veličina i tvoje je pravo da prvi prođeš. Ja sam niko i ništa, ja ako hoćeš mogu da budem i žaba i kreketaću ako treba, samo ti prođi. Normalno veličina prođe, misli se u sebi e baš sam veličina, tako i treba da bude, da mi se svi pokoravaju kao ovaj žabac. Što svi ljudi nisu žabe, tako misli u datom trenutku naša Veličina , tad bi cio svijet bio moj . Dok on prolazi, ja krekećem naravno. Ali ne mislim baš da krekećem cijeli svoj život, znate nekada mogu i da progovorim i kažem kako ljudi da bi bili umjetnici,istinski dobrotvori ljudskog roda, ne mogu dozvoliti sebi luksuz da mrze , bilo sebe ,bilo druge. Oni ako su uistinu umjetnici i avangarda društva, kao što misle i tvrde ili kako ih drugi nazivaju, bi trebali da nose ljubav cijeloga svijeta u sebi. A ne da izlaze u javnost i udaraju se u prsa dokazujući tim aktom ni sam ne znam već šta. I što neko više ima i nosi ljubavi u sebi on je, bar po mom shvatanju bliži tome da bude umjetnik. Znam, da ću pogoditi neke, nazovimo ih umjetnicima , koji su svoju umjetnost stvarali zato što nisu bili shvaćeni , prvo od svojih najbližih a kasnije i od svoje okoline i koji su uvijek vanjski svijet smatrali odgovornim za sve propuste i promašaje u svojim životima pa su se okrenuli pisanju ili nekoj drugoj umjetnosti misleći da stvaraju nešto lijepo i uzvišeno , a ustvari izbacujući iz sebe samo gnjev i ljutinu koju su godinama i ne znajući da to rade sakupljali u sebi. I najednom nakon dužeg perioda vremena kad shvate kako im je život bio mizeran se osviješćuju i nalaze svoju životnu ulogu u masovnom ubijanju i nasilju kojima nema kraja. Da ne biste rekli kako sam ja jedan običan filozof , osvrnite se samo unazad i pogledajte ako vas sjećanje tako dobro služi kao što mene još uvijek služi , neke od tih kvazi-umjetnika , kakvi su bili u svojoj mladosti i vidjet ćete zašto su postali ono sto su. Sve to tako ne bi ni bilo loše da ti ksenofobični umjetnici i ini autoriteti nisu dobili svoje mjesto u društvu koje ih je uzdiglo do neprikosnovenih visina. I onda se ne treba čuditi kako običan svijet u svojim svakodnevnim razgovorima kaže za ovog ili onog, ovu lili onu , kako su oni ustvari velika imena umjetnosti, nauke i društva. Normalno da je malo ko od tih običnih ljudi i sagledao cjelokupnu vrijednost djela od te kvazi društvene elite , ali javno mišljenje se baš i formira na neinformisanosti običnog svijeta, jer da taj svijet zna kako je određena osoba u nekim svojim mladalačkim godinama bila mrzovoljna i nezadovoljna , samoljubiva i narcisoidna , bez imalo ljubavi za svijet oko sebe, dobro bi razmislila prije nego što bi ustvrdila za nekoga kako je ona ili on perjanica nekog društva.
A da Vas ja ne zamaram svojom pričom , znate negdje u mojoj glavi postoje – ja ih tako nazivam – provalije; ne želim da kažem niti impliciram sa ovim – provalije kako su moje misli i moj duh duboki, ne to mi nije namjera , ja samo želim da kažem da ja kad razmišljam i upadnem u neku od tih svojih provalija u glavi ne znam zadugo da izađem iz njih. Uvijek sam se pitao zašto je to tako i nisam našao odgovor , možda ću obraćajući se Vama nadoći na razloge zašto te svoje provalije na neki način volim i zašto se prijatno osjećam u njima. Normalno, u svakoj od njih je poneka misao, priča, slika, zvuk, miris… I sve mi se čini da ne želim sve te svoje poglede u provalije ispričati kao neku šalu, nabrzinu i da vas nasmijem, ne daleko od toga, prvo – ja ne želim da nasmijem bilo koga iako to tako izgleda ponekad i drugo- mislim da sve životne situacije u kojima se čovjek nađe trebaju neko vrijeme da bi se shvatile i savladale, tako da su neke od tih provalija i za mene još uvijek enigma. A one se ponekad ne mogu riješiti brzo i potrebno je i vremena i strpljenja da bi se izvele na svjetlo dana. I ono što sam pomenuo kriminalce i što se u mom tonu osjeti da baš ne obožavam tu sortu , ne zbog posljedica koje prouzrokuju takvi tipovi , ne, ja ne obožavam tu sortu zato što oni imaju onu tananu nit koju im možete vidjeti u pogledu, naravno ako se dobro zagledate , netrpeljivosti i osionosti. Ono što naš narod kaže, ma pun je on sebe . Nisu oni puni sebe zato što ih je neko napunio nečim kao sto se vreća puni pijeskom , ne oni su puni zato što nemaju u sebi niti trun sažaljenja i razumijevanja za druge. Oni slušaju samo sebe , oni su najpamentniji , kad im govorite nešto, vaše riječi se odbijaju od njih kao što se lopta odbija od asfalt . Ništa u njih jednostavno ne ulazi , oni su jednostavno zatvorili sva vrata onoj običnoj ljudskosti. Ma koliko vi bili razumni sa svojim idejama , te ideje kod njih ne prolaze.Ono što i mala djeca mogu da razumiju oni uopšte ne shvaćaju , ponekad se zapitate , o Bože mili , govorimo li različitim jezikom pa me ne shvataju. Pa i ljudi koji govore različitim jezikom , ako imaju dozu ljudskosti u sebi, vas razumiju zato što razumiju govor vašeg bića , onog ljudskog u vama.
Ali da nastavim sa svojim provalijama ,naravno ako ste raspoloženi za to , a ako ne , slobodno recite, ja sam čovjek ili bolje da kažem, smatram sebe čovjekom , ljudskim bićem , koji ima uho za druge i koji uvažava tuđe mišljenje. Ako mi kažete sad da prestanem pisati vjerujte ja ću istog trena , ama u datom momentu, ustati od stola i prestati sa pisanjem. Normalno, Vi ste jedna odabrana publika, lijepo vaspitana koja ne želi nekom da kaže da umukne ili da začepi usta i zato me puštate da polako ali mogu reći i sigurno napredujem u pisanju. I vama je već jasno da su te nazovi- provalije samo jedan mali izgovor kako bi se obratio široj publici jer me drugačije ne bi slušali. Ovo što napisah u prethodnoj rečenici, zapravo to su vaše misli, ja to samo pretpostavljam a ako nešto pretpostavljam onda to nešto i iznesem , ne vrijeđam nikoga ni sebe , a ni Vas , pa zašto onda to da čuvam ze sebe. Ali ipak, malo ste se prevarili. Ja ne tražim nikakav izgovor ni za ono što sam uradio ili što namjeravam uraditi, kod mene nema uvijanja, ja ono što mislim to i kažem , opet naravno moram da se ponovim , pod uslovom da nikog ne vrijeđam . Vrijeđati nekoga ili nečije dostojanstvo, svjesno i s namjerom je podlo a ja još uvijek sebe ne smatram podlacem iako bih to mogao da budem. To bar nije teško , evo danas kad malo bolje pogledate u ovom 21. vijeku gdje god pogledate možete naći nekog podlaca ili nekoga koji namjerava da napravi neku podlost. I znate ti podlaci i nisu tako neka tema o kojoj bi se trebalo pisati.
Visits: 226
